recenzija: Guitar Experience Festival Review ili Guliveri u zemlji Liliputa!
Guitar Experience (22. & 23.4.2009.) - Iza nas je prvi Guitar Experience koji, uz Harp Fest i Park In Fest, a nadolazeći rođendanski tjedan da ni ne spominjemo, čini zlatnu šipku glazbene ponude iz trezora Purgeraja...
Podjela na dva festivalska dana posvećena zasebnim žanrovima, gdje se srijedom sve vrtilo oko bluesa a četvrtkom oko funka, soula i R&B-a (pojednostavljeno: groove-a), s početka je poprilično obećavala. No čak je i letimičan pogled na line-up Guitar Experience-a, trebao izbečiti oči svih, pa čak i nezainteresiranih.
Ako spomenemo da su blues večer podržavali: Stipe Brown & Support Band- Small House Brown (hr); a na gitari se izmjenjivali Zoki iz Majki, Brada iz Psihomoda, pa Bunta te svakako Tomi Matan jasno je da se nešto opasno spremilo u našoj kuhinji. Ali kad izdvojimo headlinera, blues-rock atrakciju- L.A.Jones-a i njegov trio (usa/ita), tada više nema zabune- desert je spreman.
Smolići su odradili posao da im se može uz naklon, samo skinuti šešir. Unatoč slomljenoj nozi, povećanom pritisku i manje kreativnoj ulozi koju im zadaje forma, oni su dali sve od sebe i naravno- valjano nas zabavili. U stalnoj izmjeni gitarista nametnuli su se Tomi Matan i Zoki, ne glasnoćom i upornošću već spremnošću na improvizaciju i istodobnu suradnju s kućnim bandom, te su u bitno solističkoj roli, jednostavno zvučali bolje. No, frekventna bina Purgeraja, podrhtavala je dok ju nije umirio L.A. Jones svojom klasičnom dijagnozom, prekaljenog bluzera s teškom tendencijom prema ženama i egzibicionizmu pogotovo u javnosti a svakako na gitari.
Tako L.A. Jones svoju custom gitaru svira naopako i to desnom rukom, ali i laktom pa čak i zubima, no opet to čini i njegov basist (!), istodobno, iako nerazvikani kao glazbenici, oni isporučuju top-notch bjelački blues ravno u vaš želudac. Bezbrojne ritmičko-melodijske promjene i zdrava doza show-a uz svjetli a topli zvuk električne gitare, L.A. Jonesa čini pravim magnetom za publiku koja ni ne želi čuti, za kraj. A kraj je tek nakon, jam-session-a u kojem se Zoki prvi odazvao pa i jedini ostao braniti domaće redove bine, došao na red.
Da bi započeo drugi festivalski dan koji gravitira oko groove-a, morali smo izraziti dobrodošlicu Enricu Crivalleru (ita), Larsu Kutschkeu (ger), Željku Baniću Banetu te Zoranu Jaegeru Jexu, inozenimnim i domaćim majstorima kakve se rijetko može vidjeti na jednom mjestu u isto vrijeme. No support band Raphaela Wressniga (aus), inače i više nego učestalog gosta Purgaraja, orguljaša koji suludo dobro isporučuje čisti groove ma kojeg žanra, bio je kralježnica druge večeri festivala. Puno se može reći o svakom od solista koji su došli pretstaviti sve ono što gitara ima reći kada je riječ o funk-u, soul-u, R&B-u, ili pak jazz-u.
Enrico je tako u svom `60`s stylingu kako nastupa, kostima pa i gitare, bravurozno lako prošao kroz desetljeća groove glazbe, plešući kroz solo gažerski je nonšalantno komunicirao s publikom, i pripremao teren za nadolazeće gitariste. Tako je Lars došao na prostrt stol i sve nas zalio šmrkom svoje kreativnosti, najočitijom u sofisticiranim solima prepunim improvizacije i odsutnosti žanrovskih određenja. Prava mala povijest gitare u samo jednom solu. A takvih je bilo poprilično. Stoga nije ni čudo što ga se smatra jednim od najkvalitetnijih gitarista Europe.
No domaća snaga s europskim iskustvom- Jex, nije dopustio da ga klinci zasjene pa je tako, gotovo u potpunosti, odustao od sola kao forme svoga izražavanja i zavrnutim rukavima odradio posao aranžmanskog gitariste s maestralnim fill-in-ovima, neodoljivim zvukom te osmijehom od uha do uha. Bane, nastavljajući hrvatsku štafetu, od silnog je uzbuđenja i iščekivanja ipak ponudio manje od svoga maksimuma, što će sigurno ispraviti jednim od nadolazećih svirki u Purgeraju. Ništa od ovoga nije omelo da Enrico, Lars i Jex uz orkestralnu potporu Raphaelovih orgulja, ispucaju zadnje atome snage u 20-minutnom jamu koji je raspametio publiku i još dugo odzvanjao u našim ušima. Sve u svemu možemo reći da smo slušali ponajbolje od blues-a i groove-a što se ima uživo čuti, a uz to otvorili nasmijana srca sudionika za neminovni dogodišnji Guitar Experience, ako ne i malo više od toga...
autor: PETER LORRE za klub Purgeraj
objavljeno 10.05.2009